LEUT

Leut je bio barka vrlo široke uporabe rasprostranjena po cijelom Jadranu no i diljem Sredozemlja. Najčešće je služio za ribarenje i obalni teretni promet. Leut je služio u ribolovu plave ribe tratom - mrežom potegačom. Na krmi je nosio tratu te bi u pogodnom trenutku kad se riba skupi privučena svjetlom najprije iskrcao nekoliko članova posade na jednu stranu uvale, potom bi leut opasao uvalu tratom i iskrcao nekoliko članova posade na drugu stranu uvale. Ribarska družina s jednog i drugog kraja uvale vukla bi mrežu prema obali, a kad bi mrežu stegli, krajeve bi mreže prenijeli na leut na koji bi potom družina počela presipati riba iz stegnute sake mreže u unutrašnjost broda.

"Leut Slobodna Dalmacija"

BRACERA

Bracera ili brazzera bila je tipično tradicionalno plovilo Jadrana koje se moglo susresti uz cijelu dalmatinsku i istarsku obalu sve do zaljeva Venecije. Ova čvrsta i vrlo pokretljiva brodica bila je napose prikladna za trgovinu i komunikaciju među mnogobrojnim otocima Jadrana kao i između njegovih susjednih obala. Tijekom 19. i 20. stoljeća bracera je u Dalmaciji bila jednojarbolni jedrenjak „na dva kraja“ (oštre krme i pramca), s karakterističnom zaobljenom pramčanom statvom. U Istri se naziv bracera koristio i za dvojarbolne jedrenjake trupa vrlo sličnog dalmatinskim bracerama. Postoje barem dvije teorije o podrijetlu naziva bracere. Prema nekim naziv bracera i druge njegove lokalne varijante kao brazzera, brasera, bracijera, izveden je iz činjenice da brod za pogon koristi vesla, odnosno mišićnu snagu ruku (tal. Forzadi braccia). Budući da bracere nisu bile jedine brodice s pogonom na vesla, da je taj pogon karakterističniji za mnoge druge barke, čini se mnogo logičnijim pretpostaviti da naziv bracera potječe od Brazza, povijesnog imena otoka Brača, pretpostavljenim mjestom nastanka tog tipa broda.

"Bracera Gospa od mora"

LAĐA

Neretvanska lađa, arhetipski je brod delte rijeke Neretve. Razvila se iz monoksilne trupe. Ima jarbol i jedro te pet vesala. Služi za prijevoz tereta a može ukrcati do 3,5 tona. Duge su do 8m, a široke do 3.40 m. Obično se vesla s dva vesla, ali i sa svih pet vesala kada ne smeta teret. Veslaju obično žene, ali po potrebi i muški. Kormilo je manje veslo na krmi lađe. Lađa se pokreće i lancanjem kad lađu uzvodno s obale vuku ljudi ili konji konopom vezanim za vrh jarbola.

"Neretvanska lađa"

BETINSKA GAJETA

Struktura trupa betinske gajete iznimno je čvrsta zbog potrebe prijevoza teških tereta - poljoprivrednih proizvoda - maslina, grožđa te ovaca i magaraca za rad na poljima, zbog prijevoza kamena ili pijeska za gradnju kuća. Betinska je gajeta proporcionalno mnogo robusnije građe od npr. komiške gajetefalkuše, koja je trebala biti što lakša radi prijeke sigurnosne potrebe izvlačenja na obalu. Nema nikakve sumnje da oblikovno rje.šnje betinske gajete, lokalna inačica dizajna koji se vjekovima usavršavao, predstavlja pravi dragulj brodograditeljskog umijeća i da je ona optimalan, savršen odgovor lokalnog stanovništva na posebne uvjete i složene zahtjeve svojeg okoliša i svog vremena. Kad je bilo potrebno veslati, pri odlasku na rad na polja i u povratku, najčešće su veslale žene.

"Betinska gajeta"

FALKUŠA

Gajeta falkuŠa "Comeza-Lisboa" replika je povijesnog tipa ribarskog broda iz Komiže na otoku Visu. Sagrađena je na temelju dugogodišnjeg istraživanja grupe istraživača kulturne ustanove ARS HALIEUTICA, a prema projektnoj dokumentaciji prof. dr. Velimira Salamona u trogirskom brodogradili.tu Tonča Bakice 1997. godine. Duga je 9 m, široka 2.55 m (bez falaka). Ima latinsko jedro i flok ukupne površine 90 m2. Porinuta je u more na Dan svetoga Nikole 6. Prosinca 1997. a ime "Comeza-Lisboa" dala joj je kuma Simoneta Lus Afonso, direktorica portugalske izložbe na EXPO 98 u Lisabonu. Sudjelovala je na mnogim međunarodnim festivalima mora i izložbama od kojih su najznačajniji događaji: EXPO 98 u Lisabonu, Promediterrania 1998 u Palamosu, Fete internationale de la mer et des marins u Brestu 2000.,2004., 2008. i 2012., Regata storica, Venecija 2005. i 2006. Počasni kapetani falkuše "Comeza-Lisboa": Predsjednik Republika Hrvatske Stjepan Mesić, prof. dr. Velimir Salamon, Tonko Božanić Gruje, Jadran Gamulin, Miljenko Nikolić, sekretar European Maritime Heritage Thedo Fruithof, direktor Festivala brodova na EXPO 98 u Lisabonu Joao Filipe Galvao de Carvalho.

"Falkuša"

 CONDURA CROATICA

Ovi su brodovi pronađeni na ulazu u ninsku luku 1966. godine, a izvađeni 1974. godine da bi u Zadru započela njihova desalinizacija, konzervacija i restauracija. Plovili su krajem 11. i početkom 12. stoljeća, a pretpostavlja se da je upravo njih spominjao car Konstantin Porfirogenet u 10. stoljeću kad je govorio o starohrvatskoj ratnoj mornarici. To je i razlog da su brodovi nazvani Condura Croatica. Zanimljivo, to su najmanji, ali i najubojitiji ratni brodovi u svjetskoj povijesti kojih su Hrvati – saznaje se iz opisa bizantinskog cara Porfirogeneta – imali osamdesetak. Njihova je dužina 7-8 metara, uski su i građeni klasičnim načinom s rebrima i oplatom spojenom drvenim i željeznim čavlima. U slučaju povoljnog vjetra podizalo bi se četvrtasto jedro. Koristili su se kao brzi brodovi na vesla. Ovi su brodovi napravljeni i vjerojatno su plovili u vrijeme hrvatskih narodnih vladara Krešimira IV. i Zvonimira. Povijesni zapisi govore da je u vrijeme kralja Krešimira IV. Hrvatska imala čak 20 tisuća veslača na kondurama. Neki izvori također govore da je kralj Tomislav samo u Ninu imao spremno 15.000 veslača na kondurama.

"Condura Croatica"

RAPSKA LAĐA

Rapska lađa je brod, na pola razvojnog puta između monoksila i oplatne gradnje broda. Gradila se od davnina, nije poznato od kada, do Prvog svjetskog. rata, a koristila do Drugog na sjevernom području povijesne regije Liburnija, odnosno današnjem području poznatom pod nazivom Hrvatsko primorje i kvarnerski otoci. Najstariji opis rapske lađe potječe iz 1621. godine. Raniji zapisi spominju još 1287. monoksile na Rabu ali iz njih nije razvidno radi li se o pravim monoksilima ili o nadograđenim monoksilima tj. rapskoj lađi... Rapska lađa bila je savršeni i logični materijalni proizvod skromnog i snalažljivog duha i uma rapskog »sozala« u njegovoj svakodnevnoj borbi za preživljavanjem. On je to i dokazao svojim 15-stoljetnim opstankom na prostoru koji baštini. Rapsku lađu su gradili i koristili i na obalama otoka Krka (Dobrinj, Vrbnik, Baška i Punat), Paga (Novalja i Lun) te na potezu od Bakra do Senja, ali je niti jedan zapis s tih prostora ne navodi pod nazivom lađa ili laja.
Najkraće, i pojednostavljeno rečeno, rapska lađa je kombinacija korita izdubenog u deblu i nadgrađa od oplate.

"Rapska lađa"

DUBROVAČKA KARAKA

Dubrovačka karaka (eng. argosy) je velik jedrenjak građen u Dubrovačkoj Republici od 15. stoljeća. Pripada među najveće brodove toga dana.
Karake su prevozile skupi teret. Imale su i naoružanje do 40 topova, za obranu od gusara. Dominikanski samostan u Dubrovniku čuva najvredniji uzorak dubrovačke karake iz 15. stoljeća. Posade su bile do 140 ljudi. Dubrovačka karaka imala je tri jarbola, od kojih je srednji najviši. On ima dva križna jedra. Jarbol na pramcu ima križno jedro, a na krmi latinsko jedro. Jedra su bila teška i podizala su se uz pomoć ručnog vitla. Krma je visoka, što je karakteristika prekooceanskih brodova. U središnjem prostoru karake, bio je strop sa slikama tadašnjih slikarskih majstora. Na nekim su postojale kovačke i stolarske radionice, zdenac s vodom i vrtom, čak i nastambe za svinje, kokoši i kuniće. Karaka je krajem 16. stoljeća poboljšana, pa je mogla prevesti i do 1000 vojnika i 900 tona tereta. Dubrovčani su u gradnji karaka bili vrlo strpljivi i vrhunski majstori, koristili su najkvalitetnije drvo. Karakama su putovali i do Velike Britanije i SAD-a.

"Dubrovačka karaka"

BATANA

Ravnog je dna koje je blago zakrivljeno prema pramčanoj statvi i krmenom zrcalu, s malo izbočenim zaključkom na pramcu i omjerom dužina-širina 1:3. Pojavljuje se na Jadranu u davno doba i širi Europom i svijetom kao pogodna za plovidbu plitkim vodama. Pripada mnogobrojnoj obitelji čamaca ravnog dna kao što su venecijanska gondola, neretvanska trupa ili komiška sandula. Batane izgrađene u drugoj polovici 20. stoljeća rijetko su duže od 5 metara. Potpuno je izgrađena od drva; kostur najčešće od hrastovine, a oplata od jelovine ili smrekovine. Za zakivanje se rabe pocinčani čavli ili ručno izrađeni od kovana željeza. Batanu može pokretati jedro (oglavno četverokutno, veličine ovisno o dužini batane),vesla (za ribarenje dva vrlo duga) ili izvanbrodski motor.

Urez na krmenom zrcalu batane bio je namijenjen jednom veslu za veslanje na način gondole. Postoje otvorene, te opalubljene batane koje se koriste za rad mrežama i parangalima. Podnosi svako more jer ne siječe valove i more već po njima skače i propinje se preko vala. U Rovinju postoji eko-muzej "Kuća o batani" posvećen batani, ribarskoj brodici i lokalnoj zajednici koja je batanu prepoznala kao svoj simbol, jer je upravo batana najrasprostranjenije tradicionalno plovilo u Rovinju. Otud i naziv rovinjska batana. U makarskom primorju je za batanu uvriježen naziv gondula, no ona ima nešto oštriji pramac od rovinjske batane. Inače, ime batana povezuje se s talijanskom riječi battere (udarati) što asocira na zvuk udaranja njena ravnog dna o valove. Neki izvori kažu da ime potječe od drevnog pomorskog naziva batto za malenu barku iz 14. stoljeća prethodnicu današnjeg čamca, u anglosaksonskome bat i kasnije eng. boat (čamac).